Glava mi je bila prepuna i ne samo zbog tog neuspjelog snimanja, već i zbog svih drugih obaveza, briga i misli koje su se nagomilale. Znao sam da mi je potrebna pauza, ali ne obična pauza. Trebao sam nešto što će me vratiti sebi, nešto što će mi omogućiti da ponovo vidim stvari jasno. I tako sam odlučio da odem u šumu.
Moja najbolja prijateljica, Dita, obično je uvijek sa mnom na ovakvim šetnjama. Ona je moj pas, vjerni suputnik i neiscrpni izvor radosti. Međutim, tog jutra nije mogla da ide sa mnom, već neko vreme ju boli zadnja noga. Gledao sam je kako leži na svom omiljenom mjestu, njezinom krevetu, pomalo tužna, ali i dalje mašući repom kao da mi govori: Idi, treba ti ovo. Njeno odsustvo je učinilo šetnju drugačijom, ali sam osjećao njeno prisustvo u svakom koraku.
Šetnja je bila spora i opuštena. Svaki korak je bio kao meditacija. Drveće je stajalo tiho, gotovo kao da promatra i čeka da se i ja smirim. Zrak je bio svjež, a hladnoća je bila prijatna, podsjećajući me da sam živ. U tom trenutku sam shvatio koliko često zaboravljamo da smo dio prirode i da smo povezani sa svime što nas okružuje.
Dok sam koračao, moje misli su se polako počele rasplinjavati. Umjesto da se bore jedna protiv druge, počele su da teku, poput potoka koji me je vodio kroz šumu. I tada mi je nešto palo na pamet - koliko je važno imati bistru glavu. Kao neko tko voli da sakuplja gljive, znao sam da je ključ uspjeha u tome da budeš fokusiran, da uočiš ono što je važno, a da ne budeš ometan suvišnim informacijama ili stresom.
Šuma mi je pokazala da je život poput šetnje. Ponekad moraš da zastaneš, da udahneš duboko i da pogledaš oko sebe. Ne možeš uvijek juriti, moraš pronaći svoj ritam. I baš kao što gljive rastu u tišini i miru, tako i mi rastemo kada damo sebi prostora da razmišljamo, da osjetimo i da budemo prisutni u trenutku.
Kada sam se vratio kući, Dita me je dočekala na vratima, iako je jedva mogla da ustane. Njen pogled je bio pun ljubavi i razumijevanja, kao da je znala da sam se vratio drugačiji - lakši, jasniji. Shvatio sam da smisao života nije u tome da stalno jurimo nešto, već da pronađemo ravnotežu između akcije i opuštanja, između buke i tišine. I da, ponekad, najveće mudrosti se kriju u najjednostavnijim stvarima - u šetnji kroz šumu, u dubokom udahu, u tišini koja nas vraća sebi.
Tako da, ako se ikada osjetite preplavljenim, sjetite se - šuma vas čeka. A možda, usput, nađete i neke gljive. I ako imate neku svoju Ditu, znate da pravi prijatelji uvijek su tu, čekaju vas da dođete kući, ma koliko daleko odšetali.

Dragan Mladenović