Poznato je pitanje: Imate li tremu?
Slijede odgovori: Imam, naravno, to je normalno, tako se motiviram za dobru izvedbu, svi imaju tremu, tako pokazujem da mi je stalo do publike, imam pozitivnu tremu…

I mi je prihvaćamo, jer slušamo sa svih strana kako je normalno imati tremu.
Nije normalno, samo je uobičajeno.
Normalno je biti bez treme, ali je neuobičajeno.
Ja sam bez treme. Ja sam normalna, ali neuobičajena.
I sad ja, protiv svih onih svjetskih istraživanja treme i straha od javnih nastupa.

Dokazano je da strah od javnih nastupa je drugi strah po učestalosti u ljudskoj populaciji. U korijenu je strah od sramoćenja, odbijanja i neprihvaćanja grupe, jer uključuje procjenu govornika od strane publike. Mi smo izloženi procjeni drugih i strah nas je da ne otkriju nešto o nama, čega smo svjesni ili nismo.
Trema se sastoji od negativnih misli, emocija i čitav niz fizičkih simptoma kao što su znojenje dlanova, drhtanje glasa, suhoća usta, klecanje koljena.
Stati pred publiku izaziva osjećaj stresa, mozak prepoznaje da je to opasno.

A kako to, da ima nas bez treme? Kako to da naš mozak ne prepoznaje da je to nešto opasno? Koja je razlika koja čini razliku?

Ako imate tremu, negdje ste nekad, u prošlosti "uprogramirali" u vaš um da je nastup opasan i sad ponavljate obrazac. Obrazac "jača" svaki put kad ste u takvoj situaciji, jer simptomi samo potvrđuju vaš program. Par coachinga i obrazac treme postaje vaša mračna prošlost, obećajem.

Kad je to tako jednostavno, zašto se ljudi ne rješavaju obrazaca koji izazivaju tremu?
Zbog čitavog niza uvjerenja koji vladaju ovom našom civilizacijom i njeguju tremu!

Tremom se vrlo često služimo kao opravdanjem za odsutnost talenta, znanja ili pripreme i vježbe.
Kad imate talent i znanje, dobro ste uvježbali i pripremili vaš nastup, jedino što trebate pred publikom ponoviti uvježbano. A pred publikom je uvijek bolje nego kad ste vježbali, jer je publika inspirativna.

I sad možete krenuti sa poznatim "crnjak" pitanjima. Što ako ispadnem glup? Što ako me pitaju nešto što ne znam? Što ako im se ne svidim? Što ako nešto zaboravim? Što ako...
Pitati ću ja vas, a što ako ispadnete pametni, ako sve znate i sami sebe iznenadite koliko znate, ako im se toliko svidite da vas obožavaju, ako kažete i više nego ste planirali? Moguće je, zar ne?

I sad "glavno" uvjerenje koja nas "drži u zarobljeništvu treme".
Mala trema je dobro došla, motivirajuća je i poticajna.
Kad čujem da netko kaže da je mala trema normalna i da ima "pozitivnu" tremu pitam se koliko nam trebaju biti otkucaji srce, znojiti se dlanovi i koja je brzina klecanja koljena da bi trema bila "pozitivna", "motivirajuća" i "poticajna"?

Poticajno i motivirajuće je željeti prenijeti nekom znanje, informaciju, ideju, zabaviti pjevanjem, sviranjem, plesom, glumom i uživati u tome.
Poticajno i motivirajuće je željeti dati vašu najbolju moguću izvedbu, što isključuje perfekcionizam, a uključuje pripremu, vježbu, fokusiranost, predanost.
Poticajno i motivirajuće je naučiti znanja koja su vam potrebna za izvrsnu prezentaciju i nastup.

I zapamtite, ako ste vi ti koji nastupate, prezentirate, onda uvijek imate više znanja od vaše publike.
U protivnom oni ne bi bili publika, a vi ne bi bili prezentator.

Dragana M.

Foto by Željko Božić