Primijetila sam da smo mi, ljudi, skloni dvostrukim mjerilima i pravilima. Ljudi imaju različita mjerila za sebe, a različita za druge.

Pričamo djeci da je pušenje loše sa cigaretom u ruci.

Ne volimo kad šef viče na nas, ali vičemo na one kojima smo mi šefovi.

Ne volimo plaćati račune, ali volimo kad nama plaćaju.

Volimo prodavati skupe usluge i proizvode, ali ne volimo ih plaćati.

Ljutimo se kad nama ne vraćaju posuđeni novac, ali ako je netko dužan drugome, imamo puno razumijevanje za dužnika.

Dobivamo plaću iz državnog budžeta, a izbjegavamo plaćati porez.

Ponašanja partnerove rodbine zamjeramo, a svojoj ista opravdate ili ne primjećujete.

Psujemo vozače koji pogriješe, a svojim pogreškama nađemo opravdanje.

Vrijeđamo se međusobno, a nitko ne želi biti izvrijeđan.

Ne volimo kada nam se miješaju u naše odluke, ali volimo se miješati u tuđe živote na razne načine.

Ne volimo kad smo predmet ogovaranja, a volimo ogovarati.

Zagađujemo prirodu na razne načine, a svi želimo piti čistu vodu, udisati čisti zrak i jesti zdravu hranu.

Uništavamo tuđu imovinu na razne načine, a ne volimo kada se uništava naša.

Ubijamo se međusobno, a nitko ne želi biti ubijen.

Dvostruka mjerila.

Zar ne bi bilo lijepo, dobro, ponašati se prema drugima onako kako bi htjeli da se drugi ponašaju prema nama?

Jednostavno.

I što nas sprečava?

Dragana M.