Bila sam, nedavno, gost na jednoj glazbenoj radionici za bebe u Beogradu.
I dok sam ih gledala kako se igraju i uče (igra je najbolji način za učenje) promatrala sam jednu od beba, koja je u svojim ručicama držala dvije male loptice. Držala ih je čvrsto, baš su joj se dopadale. Pokazali su joj igračku, (koju bi ja nazvala tobogan za loptice), u koju se ubaci loptica i krivuda toboganom, dok ne padne u podnožje igračke. Pokazali su joj kako ubačena loptica klizi niz "tobogan" i kad je loptica završila svoj put, pala u podnožje, beba se jako razveselila, mahala ručicama uz osmijeh. Beba je pokazala interes za ovu igračku, a s obzirom da je loptice držala u ručicama, pokazali su joj kako ubaciti lopticu niz "tobogan". Shvatila gdje treba ubaciti lopticu da se loptica spusti, ali... Lopticu treba ispustiti iz ruke i to beba nikako nije htjela. Teško se odvajala od loptice iz svojih ruku. Veselila se drugim lopticama koje su klizile niz "tobogan", ali svoje loptice nije ispuštala iz ruku.

I dok sam gledala, zabavljala se, taj događaj me je podsjetio na nas, odrasle, koji čvrsto držimo svoje "loptice" problema i starih neučinkovitih ponašanja i ne damo ih, ne puštamo ih, iako znamo da kad ih ispustimo slijedi radost, veselje, uspjeh.
Svatko od nas čvrsto drži neku "lopticu", ne odvajamo se od nje, držimo je, jer je naša, poznata, imamo je.

Što su "loptice" u našem životu?
Imate li neki cilj koji nikako da ostvarite? Imate li neki problem koji se stalno ponavlja? I znate da ćete biti sretni i zadovoljni kad cilj ostvarite i problem riješite?
Ne možete nešto ostvariti jer nemate novaca, vremena, znanja?
Ne možete nešto ostvariti jer živite u državama koje su siromašne, u krizi, neuređene?
Ne možete nešto ostvariti jer imate previše obaveza, posla, svi nešto očekuju od vas?
Imate šefove, kolege, profesore, djecu, partnere, prijatelje i rodbinu koji vam stvaraju probleme, a vi ste jadna, bespomoćna žrtva?
Govorite sebi i drugima: "Ne mogu... Kad se dogodi... onda ću... Da, ali...?"

"Loptice" su opravdanja, jadikovanja, okrivljavanje drugih, odbijanje promjena.
Sve su to "loptice" kojih se čvrsto držite.
I dok ih čvrsto držite, ne mogu se spustiti niz tobogan.
To bi znali kad bi gledali bebu s početka moje priče. Sigurna sam da bi savjetovali bebu, da ispusti lopticu iz ruke, stavi na odgovarajuće mjesto i omogući spuštanje niz tobogan i da beba sama izazove svoju sreću i radost, umjesto da čeka nekog drugog da to učini umjesto nje.

Što vas sprečava pustiti svoju "lopticu" niz tobogan?
I bez brige, nove "loptice" dolaze, a vi odlučujete da li ćete ih pustiti niz tobogan ili čvrsto ih držati. I kao što već znate, izbor je vaš.

Dragana M.