Ja sam se jako veselila školi. Toliko sam željela ići u školu, da sam dan, kad sam išla na liječnički pregled pojela pun tanjur graha što nisam u svojih sedam godina života, jer sam se bojala da neću imati dovoljno kilograma. Naime, imala sam 18 kg i to je bio minimum za polazak u školu.

Prvi dan škole obukla sam kutu (za vas mlađe to je bila obavezna školska odora) dva sata ranije, s rukama u džepovima šetala sam ispred ulaza, nestrpljivo očekujući trenutak kad će mama i tata se pojaviti na vratima ulaza, a moj "konjski rep" je mlatarao lijevo-desno. Mama i tata su me otpratili u školu. Sve mi sviđalo u školi. I učiteljica Božena, starija gospođa sa plavim očima, i to što sam sjedila u prvoj klupi i moja nova prijateljica Lea.

A onda smo krenuli učiti čitati i pisati.
I krenula je moja noćna mora. Nikako mi nije išlo to čitanje. Za dobro pročitani tekst dobivali smo crvenu točkicu, a loše čitanje donosilo nam je crnu točkicu.

I krenula je moja borba za crvenu točkicu. To mi je bilo jako važno. I vježbala sam čitanje s mamom i tatom, koji su zaista bili strpljivi, bez ikakvog uljepšavanja.
Pamtim još i danas čitanku naziva "Naš put" i teksta" Jela i jelen". Pogađate, učili smo slova j i l. Sve riječi su bile prepune j-ova i l-ova, a meni su sva izgledala isto.

Suza, suzu je stizala, sricala sam, ali nikako nije išlo. Mama je vidjela moju muku i rekla mi da prestanem i da će mi se sigurno do sutra "slegnuti" i da ću dobiti crvenu točkicu, a ako dobijem i crnu, i to je za đaka, nema veze.
Nije se baš "sleglo" i dobila sam vrlo nategnutu crvenu točkicu.

Došla sam iz škole sa velikim, krezubim osmjehom i naučila da se vježba isplati, znanje "slegne" i kad si uporan rezultat mora doći, ali teškoće pri čitanju su i dalje izazivale muku i patnju. Počela sam izbjegavati čitanje. Diktati su mi bili strava i noćna mora. Nisam stizala pisati, a i ono što sam napisala je bilo pogrešno.
Tekstualne zadatke iz matematike apsolutno nisam razumjela.
I vježbala sa mamom i tatom, ali samo ono što sam imala za zadaću, više od toga nisam htjela.

A onda je tata jednog dana došao sa stripom. Ja sam kao mala jako voljela kauboje, indijance, Winetua i sve što je povezano sa Divljim zapadom.
Uzela sam strip i pogledala sličice, skužila o čemu se radi, ali mi je ipak nedostajao tekst, pa sam tražila i tatu i mamu da mi pročitaju. I znate što?
Nisu htjeli. Rekli su mi da ja znam čitati i da ja čitam njima.

I tako ja sričem, ništa ne razumijem i počnem plakati da ništa ne razumijem, a tata kaže: "Ćero sve sam razumio, rekao je …" Naravno on je pročitao strip prvi.
Mama je znala kuhati ručak, peglati, a ja sam joj čitala.
Prestali su mi čitati titlove filmova, serija, nego sam ja čitala njima. Sve sam čitala na glas i onda im ispričala što sam pročitala.

I završila sam prvi razred s odličnim uspjehom, a iz hrvatskog sam imala 4.
I ljeto je došlo, praznici, a ja sam sad već čitala stripove kao od šale. Imala sam sve stripove "Komadanta Marka", "Blek stene", "Zagora" i čitala bi ih po nekoliko puta.
I onda su mi roditelji dali knjigu Zane Greya "Karavani se bore". Naravno da je tema Divlji zapad. Joj! To je bilo strašno. Sitna slova, puno teksta, a spooooraaa!

Odustala sam nakon druge strane, a onda su mi roditelji rekli da preskačem opise i strane s puno teksta i da čitam samo dijaloge. Pogađate?! Bilo je manje teksta, dijalozi jednostavni, a mene je zanimalo što se događa.
Nisam je pročitala to ljeto, ali jesam sljedeće ( malo sam preskakala opise).
I zavoljela sam čitanje, bila odlikašica, napisala knjigu, pišem blog…

Iako sam bila odlikašica nikad nisam voljela pisane testove, više sam voljela odgovarati. Zadaćnice sam pisala prvo na grubo, pa sam prepisivala, stizala bi prepisati kad smo imali blok sat. To me je naučilo upravljanju vremenom, a tekst sam mogla napisati na jednoj i pol strani, što je bio minimum. Naučila sam pisati jezgrovito. Koristan resurs, zar ne?
I kad sam upisala defektologiju naučila sam kako se zove ta moja "navika" da preskačem slova. Disleksija, blagi oblik. Super da je blagi oblik.

Super da to nisu znali u moje vrijeme ni profesori, ni roditelji, jer bi onda dobila naljepnicu, stavili bi me u ladicu i odlučili što je moguće i koji su mi dometi.

Ja i dan danas ispuštam slova dok pišem, pisane upute zahtijevaju od mene posebnu koncentraciju i vrijeme da bi ih savladala, teško čitam imena u knjigama, filmovima, serijama (ali ih pamtim kao slike i znam tko je tko), znam izgovoriti riječ sa zamjenom slova, npr. umjesto STANJE izgovorim SRANJE (iako neka stanja znaju biti sranja, zar ne?), često preskačem opise u knjigama, ali nisam pala niti jedan ispit na fakultetu i nikad nisam od sebe očekivala da znam sve.

I zahvaljujem svojoj mami i tati koji su uporno tražili način da ja čitam. Vjerovali su da ja to mogu, da sam pametna, stalno su me "gurali" u čitanje, koristeći ono što volim, nisu "učili" umjesto mene i nisu nikad pokazali ili rekli da sa mnom "nešto nije u redu". Nisam dobila "dijagnozu" koja bi me određivala i ograničavala.

Moja mama i tata nisu znali za disleksiju i njena ograničenja, ali su znali da mora postojati način koji meni odgovara i koji će mi omogućiti naučiti čitati.

I uspjeli su! Eto mene pišem knjige, članke, blogove, a ako nedostaje koje slovo…
Nije važno, samo nastavite čitati dalje…

Problemi, dijagnoze su ladice, nalijepimo naljepnice i odredimo granice mogućeg i onemogućimo nova rješenja.
Ja volim stav NLP-a da su svi problemi obrasci. NLP nam je dao tehnike za svaki neefikasni obrazac. I to me uvjerenje vodi u mom trenerskom i coaching radu.

I još nešto za kraj!
Od tate i mame sam naučila da uz vjeru, ljubav, podršku, upornost i predanost se, prije ili kasnije se uvijek nađe pravi način.

Dragana M.