90-te u Hrvatskoj.
Ostala sam bez posla kao odgajatelj u jednoj ustanovi u Zagrebu. Jedan direktor smijenjen, drugi postavljen. Prva akcija novopostavljenog direktora otpuštanje svih nas koji smo bili zaposleni na određeno vrijeme (bilo je ipak i par iznimaka).

Prijavila sam se na Zavod za zapošljavanje. Ratne godine, zabrana zapošljavanja u državnim ustanovama (za obične smrtnike kao što sam bila ja). Jedini izvor prihoda mala, mamina mirovina. Bila sam očajna. Osjećala sam se povrijeđeno, uvrijeđeno, poniženo, izdano. Osjećala sam nepravdu, strahove svih vrsta, nesigurnost i nemoć.
U struci je tog trenutka iz moje perspektive bilo nemoguće naći posao.

I onda sam odlučila. Mogu plakati, kukati i jadikovat ili poduzimat akciju. Odlučila sam da ću raditi bilo što. I kad se u životu usmjerite na rješenja umjesto na problem, prilike dolaze same.
Tako je moja prilika stigla, pozvonila na moja vrata, doslovno, materijalizirala se u predstavnika stanara mog ulaza. Pitao me da li znam nekog tko bi čistio stubište.
Odgovorila sam:" Znam. Mene!"
Predstavnik je bio malo sumnjičav, jer ipak ja imam završen fakultet, duge lakirane nokte, i sad bi čistila stubište. Bila sam odlučna. Dobila sam "posao". Doduše, susjedima je bilo u početku malo neugodno, eto ja odlikašica s diplomom, čistim stubište. Ja sam bila prezadovoljna. Sama sam određivala radno vrijeme, nisam imala dodatne troškove prijevoza, prehrane, a zaradila sam novac. Malo, ali čovjeka veseli.

Vodeći se idejom da ću raditi bilo što, prijavila sam se na edukaciju za SOS mame dječjeg sela, koje je bilo u fazi nastajanja.
Predivno iskustvo, puno sam naučila, upoznala nove ljude, zabavila se, ali nisam primljena. Bila sam malo razočarana, ali zaista samo malo.

Tada još nisam znala da je sve što nam se odgađa u životu za najviše dobro, samo treba malo pričekati.
Nastavila sam čistiti stubište i tražila nove prilike.

I došla je. Ovog puta kao telefonski poziv jedne od profesorica sa edukacije za SOS mame sa upitom, da li znam tko bi od mojih kolegica sa edukacije otišao u Beč i čuvao djecu njene rođakinje, koja živi u Beču. Nije potrebno znanje njemačkog. Super, jer ja ne znam njemački.
Pogađate? Odgovorila sam: "Znam. Mene!"

I opet sam naišla na njenu reakciju neugode, jer kako ću ja s fakultetom... Odgovorila sam da sam ja dadilja s diplomom, bila sam vrlo odlučna. Što će mi diploma, ako sjedim doma.
Sve smo dogovorili. Došao je dan mog odlaska u Beč. Putovala sam busom cijelu noć. Gazdarica me je trebala dočekati na postaji u Beču, samo meni nitko nije rekao da bus staje dva puta i ja sam, naravno sišla na posljednjoj, pogrešnoj.
I tako ja, sa ogromnim koferom, u 5 ujutro, stojim na pločniku, u Beču, nemam pojma gdje se nalazim, bez znanja njemačkog.
Shvatila sam da to nije dogovoreno mjesto sa mojim novim poslodavcem, da me oni čekaju na nekom meni nepoznatom i trenutno nedostižnom mjestu. Osjetila sam grč u želucu, od straha, neugode...

To su bili nedostaci. I dok se želudac grčio, ja sam se ponovno fokusirala na rješenje. Imam adresu, imam novac i samo trebam otkriti taxi. Nakon par minuta, ugledala sam ga, podigla ruku, zaustavila, ušla u vozilo, dala adresu i za desetak minuta bila na željenoj adresi.
Prije nego sam dotakla kvaku haustora, vrata su se otvorila i ugledala sam mladu, lijepu ženu i pretpostavila da u 5 ujutro može biti moja gazdarica, koja je krenula po mene. Ona je naravno vidjela moju malenkost, kako stoji sa koferom u 5 ujutro ispred ulaza i izgovorila moje ime, kao što sam i ja njeno.
Slijedilo je prepoznavanje, osmijesi, upoznavanje.

Sljedeći dan je bio moj prvi radni dan. Uslijedilo je iznenađenje. Nisam čuvala samo djecu. U stvari sam najmanje čuvala djecu. Djeca su bile djevojčice od 7 i 12 godina, vrlo slatke, pametne, drage i lijepo odgojene.
Ja sam u stvari vodila računa o cijelom domaćinstvu. Išla u nabavke, vodila djecu u školu, čistila, kuhala, prala, peglala. Bila sam prava kućna pomoćnica, s diplomom i dugim noktima (uvijek sam imala kvalitetne, duge nokte) u centru Beča.
Vodila sam brigu o 180 kvadrata stana, sa dvije kupaone, 3 spavaće sobe, 2 garderobijera...

Radila sam doslovno cijele dane. Prije podne sam brinula o kući, navečer sam pazila na djevojčice, dok su roditelji bili na večernjim izlascima, a bili su skoro svaku večer.
Subotom i nedjeljom sam bila slobodna.
Prvih dva tjedna me sve boljelo. Bila sam beskrajno umorna, slabo se sporazumijevala s djecom i gazdom. Gazdarica je znala hrvatski, što mi je olakšalo život.

Iz dana u dan sve sam bila brža, bolja i tijelo se priviklo na napor, odlično me služilo.
Nakon dva mjeseca, gazde, zadovoljni mojim radom, uplaćuju mi tečaj njemačkog. Intenzivni, svaki dan od 14-17 sati, u centru Beča.
Posao koji sam prije mogla uraditi u tom vremenu, sad sam morala prebaciti u neko drugo vrijeme, ubrzati se, bolje organizirati. Vrijedilo je.

To je bilo vrijeme samo za mene, doživjela sam to kako odmor.
Upoznala se sa Patrickom iz Francuske, Simonom iz Rumunjske, Slađanom iz Bosne, Sorayom iz Indije.
Upoznala Beč, Schonbrun, Stefan platz, bečku operu, orignalne winer šnicle i Zachar tortu.
Naučila od svoje divne gazdarice puno stvari na kojima samo joj i danas zahvalna.
Naučila savršeno organizirati sebe i stići obaviti masu poslova u kratkom vremenu.

Danas predajem Time & energy management, trening koji je nastao na temelju iskustava koje sam imala u Beču.
U tom periodu sam imala najidealniju kilažu u mom životu bez ikakvih odricanja.
Naravno, zaradila sam i nešto novaca. I znala sam da je to samo jedna postaja na mom životnom putu i zaista sam uživala.
A što da ne? Bila sam kućna pomoćnica u Beču, sa diplomom socijalnog pedagoga i dugim, lakiranim noktima.

I tako, da nisam dobila otkaz ne bi nikad imala to predivno iskustvo.
Da nisam dobila otkaz ne bi naučila niz novih vještina koje su mi svakodnevno od velike koristi.
Da nisam dobila otkaz ne bi shvatila kako univerzum podržava naše odluke i našu odlučnost.
Da nisam dobila otkaz ne bi iskusila na svojoj koži da sve što nam se događa je za najveće dobro.

Dozvolite sami sebi misliti pozitivno. Vaše pozitivne misli su tu, u vama, čekaju da obratite pažnju na njih, da ih njegujete i onda rastu.
Kako vaše pozitivne misli rastu, privlače nove prilike i one vam zvone na vrata. Nama vama je samo da otvorite vrata.

I za kraj.
Nakon šest mjeseci u Beču, dobila sam posao u struci. Zvali su me iz jedne naše ustanove, ali to je tema neke nove priče.

Dragana M.