Bilo je dana kada smo se izležavali, gledali u nebo, oblake, zelenilo ili morsku pučinu. Bilo je dana kada smo plivali, šetali, uređivali dvorište, krečili.
I sada, došlo je vrijeme za početak nove sezone: First step, nove grupe NLP praktičara, NLP mastera, in-house treninzi na zahtjev i po mjeri naručitelja, individualni cochinzi na kojima rješavamo tremu, strahove, nesigurnosti...
I baš se veselimo novoj sezoni.

I sjetim se kako često čujem jadikovanje, jer je godišnji završio i kreće se na posao.
Kuka se i jadikuje, jer se mora raditi.
Možda ste već zaboravili da ste bili na godišnjem?
Možda se vraćate na posao sa grčem u želucu, bez radosti i veselja?
Možda mislite da je nemoguće ići na posao nikako drugačije nego sa nekim lošim osjećajem, jer raditi se mora. Radimo za plaću, za stan, hranu i odjeću, za sljedeći godišnji odmor…

Radni vijek je otprilike 40 godina. Vi se osjećate loše većinu vremena od tih 40 godina i 8-10 sati dnevno? To je OK?
Ili ste možda u vezama i braku u kojem se osjećate loše većinu vremena? To je OK?
Ili možda imate neko područje u životu koje je daleko od željenog?
Ali što sada, ne može se imate sve u životu.

I vjerujete da to tako treba, jer eto, većina ljudi oko vas se osjeća slično. Ako se većina osjeća nezadovoljno, sigurno je normalno. Međutim, ako se većina osjeća nezadovoljno, onda je to uobičajeno, a daleko je od normalnog.
Negativni osjećaji su signali da je nešto potrebno promijeniti u životu.

A što nas sprečava? Zbog čega ostajemo na poslovima, u vezama kojima smo nezadovoljni? Zbog čega trpimo negativne osjećaje? Zbog čega se budimo prihvaćanjem da se većinu dana se osjećamo loše? Jedan od razloga je uvjerenje: ne može se imati sve u životu. Čuli ste ovu izjavu, izgovorili ste je sebi i drugima, kao utjehu i opravdanje.
Ponavljaju nam tu rečenicu stoljećima. Toliko su je dugo ponavljali da vjerujemo u nju bezrezervno, bez propitivanja, bez sumnje.

I ona nas drži u zatočeništvu. Ona nas drži u ćelijama koja imaju visoke i jake zidove, kojih uopće nismo svjesni.
Živimo u tim ćelijama život obojen tamnim mislima i osjećajima. U svaku ćeliju može ući i koja zraka sunca, može se vidjeti povremeno komad plavog neba ili posutog zvijezdama. To su trenuci kada se imamo dobre i pozitivne osjećaje. Javljaju se kao bljeskovi sreće, smjeha, ljubavi. Prihvaćamo da su kratkotrajni uz očekivanja da će brzo završiti. Naučili su nas da je njihova kratkotrajnost normalna.
Ne može se imati sve u životu.
Ili može?

Imate izbor s kojim ćete se osjećajem buditi ujutro.
Budite se i provodite dan sa osjećajem brige, zabrinutosti, straha, grča u želucu, nezadovoljstva ili u novi dan ponesite i nosite osmjeh.

Dragana M.