Ispričala sam se, zamolila da mi naprave mjesta. Bakica, uz koju sam sjela, mi je uz osmjeh "napravila" mjesto. Uzdahnula sam sjedajući i zahvaljujući se.
Bakica mi je uz osmijeh rekla da samo odmorim. Kad puno radiš trebaš se i odmarati, kaže bakica. Za sve u životu treba mjera. Nakon ove druge rečenice, pobudila je moje zanimanje, započele smo razgovor.

Bila je u Beogradu nekim poslom. Čeka autobus, ima još dva sata do polaska. Brzo će to proći. Natipkala je SMS poruku da javi svoj dolazak. Sva sreća da je zdrava, da ne pije nikakve lijekove, niti za tlak, niti za spavanje, niti za srce. Ima 70 godina i osjeća se super. Ma ne pije nikakve lijekove, niti njena mama, koja ima 94 godine. Baš su neki dan razgovarale o starosti.
Njena mama kaže da ne starimo, samo godine prolaze.

Bakica kaže da je naučila od svoje mame da se treba odmarati nakon rada i za to vrijeme s radošću misliti o napravljenom.
Najvažnije je da se njena mama nikad nije uzrujavala. Znate, kaže bakica, ona vjeruje da ništa nije vrijedno nerviranja i uzrujavanja. Ima ljudi koji baš vole uzrujavati i nervirati se, zato su i bolesni. Uvijek se nađe neko rješenje. Nekad treba pričekati, nekad treba nešto uraditi, a nerviranje i uzrujavanje je zabranjeno.

Moj autobus je došao. Zahvalila sam bakici i pitala ju za dozvolu da je spomenem u jednoj mojoj priči. Dobila sam dozvolu uz osmijeh: "Može, može dijete, tko razumije shvatiti će."
Ušla sam u bus, sjela, sa zahvalnošću na ovom divnom iskustvu.
Mudrosti su zaista svuda oko nas, samo ih treba vidjeti, čuti i doživjeti.

Dragana M.